Naobrazbeno putovanje u dvi država
Da su učitelji voljni novoga viditi odnosno se naučiti, pak to još u slobodnom vrimenu, pokazalo je učiteljstvo NSŠ Sv. Mihalj, ko je na duhovski ponediljak i slobodni utorak posjetilo Maribor u Sloveniji i Varaždin u Hrvatskoj. Krenuli smo na put preko Šentilja u Maribor, ki je s otprilike 113 tisuć stanovnikov drugonajveći grad u Sloveniji. Leži na rijeki Dravi podno Pohorje planine, kade se u zimi skijašice naticaju u svitskom kupu. 2012. ljeta bio je varoš glavni grad kulture Europe. Turistički voditelj peljao nas je kroz grad i nam sve lipo objasnio. Vidili smo gradsku vijećnicu, izgradjenu za vrime renesance, glavni trg u centru varoša sa spomenikom žrtvam kuge, različne gradjanske kuće odnosno hiže pojedinih rukotvorcev i tršcev.
Bili smo i u Mariborskoj katedrali, ka je iz 12. stoljeća i gradjena u gotičkom stilu. Završetak boravka u Mariboru bilo je kušanje odličnoga slovenskoga vina u kombinaciji s različnimi kusići čokolade u takozvanoj "hiži staroga trsa". Ov trs valja kao najstariji u cijeloj Europi. Potom otputovali smo u Varaždin.
Slijedeći dan peljala nas je jedna vrlo kompetentna i simpatična voditeljica kroz Varaždin, što je bilo vrlo zanimljivo i ugodno. Grad, ki je domaćin Špancirfesta i večeri barokne muzike, sasvim je začarao učitelje i učiteljice i će sigurno motivirati koga-toga da ga kasnije posjeti sa svojom familijom. Zbog svojih 11 crikav valja Varaždin kao "mali Rim", a lipe zgrade i barokne palače daju mu titulu "mali Beč". Nije smilo faliti da si pogledamo lipo uredjeno i poznato groblje, katedralu kade smo spontano otpjevali "Oče naš", palaču Patačić, kade nas je presenetila mlada gospa recitiranjem kajkavske ljubavne pjesme, kot i Erdödyjevu tvrdjavu i puno drugoga. Četiri od nas obličeni u historijske kostime morali su od straže tražiti da grupa dostane ulaz u tvrdjavu. Uspješan prolaz snimljem je od ekipe HRTa, ka je i napravila intervju za televizijsku emisiju.
Grgura Ninskoga, ki je postavljen u centru grada, pobadnuli (dotaknuli) smo na palcu noge što neka donese sriće. Pokidob je vrime brzo minulo morali smo se pašćiti, jer smo se bojali dugoga čekanja na granici što je nažalost pak i bio slučaj, da na putu domom kratko razgledamo Trakošćan. Neki od nas uživali su na terasi jezera pri kavi a drugi su si točnije pogledali ov lipi dvorac, ki je 400 ljet bio neprekidno u posjedu obitelji Drašković.
Lipo i vrlo ugodno putovanje probudilo je želju, da se i u budućnosti nastavi s ovakovi putovanji, tako da se proširi vidokrug na kulturnom i jezičnom polju odnosno da se ojačaju i veze izmed učiteljstva.
